* * *
Večeras želim da pišem, potrebno mi je pišem, jer sada već znam da je to jedini način da izađem na kraj s ovim kovitlacem što me izjeda iznutra. Imam utisak da je svaki put sve jači i veći i teži, sada ga čak i fizički osećam kao neki tupi, nedefinisani bol, tu negde u utrobi, odmah ispod grudi. Boli, čupa, kida... ne znam više ni sama, da li je zaista svaki put sve jači ili ga ja samo sve teže podnosim.
Htela bih večeras da pišem, verujem da će mi od toga biti lakše, ali reči kao da su presušile. O čemu da pišem? Šta da kažem što već nisam rekla, što već nisam pretresla uzduž i popreko? Naročito kad, uprkos tome, boli i dalje, kovitla u duši, i to svaki put sve jače.
Hoću da pišem, ali možda je i nemoguće da u reči pretočim ono što trenutno osećam. Jer, kako opisati PRAZNINU? Sad znam, ono što boli ovako tupo nije više ni (bezrazložna?) tuga, ni mržnja, ni razočaranje, ni beznadežnost – ne, kroz sve sam to prošla i nije bilo ovako. Sad je ostala samo prazna duša, bez želja, bez očekivanja, bez stremljenja. Skoro pa skroz prazna.
Kažem skoro, jer kad pogledam duboko u nju, kad pokušam da je okrenem naopako da iz nje istresem i poslednju trunku osećanja, ono što nalazim na samom dnu je osećanje dužnosti. Polazim od pretpostavke da je to osećanje dužnosti prema mojim najbližima, ali u trenutku shvatam da je to ipak nešto još ozbiljnije – dužnost prema samoj sebi. Shvatam u stvari da sam sve vreme sama sebi dužna da budem ono što zaista jesam, dužna da se ni pred kim ne pretvaram i pokušavam da budem nešto drugo. Da se nikome ne pravdam i ne izvinjavam zbog toga. Ako već sve što radim, koliko god delovalo smišljeno i promišljeno, ipak dolazi upravo s tog mesta koje sada toliko boli, da nikome ne moram da objašnjavam zašto je to tako. Da ne osećam krivicu, pritisak i grižu savesti!
Kad stvari postaviš tako, kad shvatiš šta je to što te u stvari boli, neznatno olakšanja dolazi odmah. Ne bih baš tvrdila da manje boli, ali se sigurno lakše podnosi. Vajda je najbitnije shvatiti da uvek postoje usponi i padovi, manji ili veći; nekad su to samo oscilacije u raspoloženju, nekad životne krize, nekad smak (našeg malog) sveta. A još bitnije je shvatiti da ne samo da i najduže putovanje počinje najmanjim korakom, nego i da je svaki sledeći korak isto toliko važan kao taj prvi i da ne smeš sebi dozvoliti da staneš, čak iako se usput umoriš i posustaneš.
Čak iako na svakom koraku moraš zastati malo kako bi ponovo pronašao sebe (to re-invent yourself, to je izraz koji tražim), to nije ništa strašno, zar ne? Možda ćeš zbog toga malo duže putovati, ali je sigurno da će utisci s takvog putovanja biti intenzivniji. Nećeš moći da kažeš da si kroz život projurio. Doduše, može predstavljati „mali“ problem ako negde usput zaboraviš gde si to u stvari krenuo, ali, bože moj, da li je baš toliko strašno okrenuti se i nastaviti u nekom drugom pravcu, ka nekom drugom cilju?
Znam da ironija u celoj priči leži u činjenici da možda neće proći ni jedan dan a mene će u nekom trenutku ipak žacnuti neki osećaj krivice, neka potreba da se sklonim, izmaknem, ustuknem, povinujem se tuđoj želji. Nisam ni mislila da će sve ovo ići tako lako.
Pošto inače imam problem da verujem sama u sebe i u ono što sopstvenim snagama uradim, sve ovo mogu lepo i da zaokružim tuđim rečima: „Glavu gore golubice, daleko su daljine, visoko su visine, ima još puno letova.“ Budem li ovo često imala na umu, naći ću snage za svaki sledeći korak, sve dotle dok se ovo putovanje ne pretvori u pravi let.
PS: Da li je ovo pravi korak ka tome da postaneš „zvezda“ u filmu svog života?
Нема коментара:
Постави коментар