Svim razočaranim dušama...
Mom najdivnijem ramenu za plakanje i uživanje - rekoh li ti ja skoro da nikada neću moći dovoljno da ti se zahvalim?...
Onome ko mi je ceo svet, čak i onda kad se ceo svet oko mene ruši...
Možda najveći luksuz koji trenutno sebi mogu da priuštim je da se ujutru probudim bez zvona budilnika (na mobilnom telefonu, naravno), onako sama od sebe. A kad se to desi u sred radne nedelje, pa još po kišnom jutru, kao danas, prosto ne znam ima li veće sreće. I, što je interesantno, nisam se probudila mnogo kasnije nego inače, ali je činjenica da nije bilo dosadne zvonjave uveliko doprinela da dan počne na malo lepši način.
Dakle, kad nema tutnjanja i zvrčanja tik pored moje glave, koje me obavezno trgne iz najdubljeg sna u kome se po pravilu nalazim baš u trenutku kad treba ustati, početak novog dana zaista može biti lepo iskustvo. Oduvek mi je najčudniji bio onaj trenutak kad shvatiš da detalji realnosti počinju da se mešaju s tvojim snom, ali nisi još uvek siguran gde se tačno nalazi granica između ta dva. Tada se još uvek sećam noćašnjeg sna. Već trenutak kasnije sve zaboravim, u najboljem slučaju pamtim neku scenu ili situaciju (i toga se ponekad sećam danima ili čak mesecima kasnije), a najčešće ostaje samo dominatno osećanje koje mi onda odredi raspoloženje za čitav dan koji je preda mnom.
Onda sledi i prva svesna misao – i sve osim „O bože, još jedan dan...!“, lično smatram prihvatljivim.
U situaciji kada sve što se oko mene događa stvara neverovatnu konfuziju u mojim mislima i emocijama, kad svake večeri ležem s vrtlogom u glavi i u duši, ako ta prva svesna misao bude sećanje na jedan divan zagrljaj, to onda znači da sam krenula dalje. Jer to nije bilo samo prosto sećanje na trenutak iz prošlosti, puko prizivanje okolnosti i detalja, već ponovno doživljen i preživljen zagrljaj. Ruke kojima je zaista stalo, dodir koji govori više od reči, ... sve je bilo kao pravo. A onda uzdah olakšanja, s kojim kao da je iz mene izašla sva ta bujica koja me danima preplavljuje oprečnim osećanjima - ljubav, razočaranje,vera, nepoverenje, nada...
I novi dan je mogao da počne. Mnogo bolje nego mnogi do sada.
„Više se i ne sećam kako izgleda topiti se u nečijem zagrljaju“ reče mi nedavno neko ko je mnogo voleo, ali se nepovratno razočarao u ljubav. „Ako imaš to, onda ni ne znaš koliko si srećna!“
„Ne tiče me se šta drugi misle. Odavno sam rešila da neću slušati nikog. Ja samo imam problem s borbom između srca i glave“ – „Nemaš, srce ti je jače od glave“ bio je odgovor nekoga koga sam (očigledno pogrešno) smatrala najvećim skeptikom kad je ljubav u pitanju. „Budi samo spremna na cenu koju ćeš morati da platiš. Cena je visoka, ali vredi svega što ćeš dobiti za uzvrat“.
Da, ovaj dan je mnogo bolji nego mnogi do sada...
Ipak, nešto duboko u meni mi govori da svaki dan treba da bude priča za sebe. Nikada nisam bila sklona preteranom optimizmu ili euforiji, pa tako ni sada. Osećanja sam uvek bolje pokazivala postupcima nego rečima (što je pomalo neobično za nekog ko je „jezičara“ po profesiji). Ovaj dan je još uvek u svojoj prvoj polovini. Tek treba da vidim kako će se završiti. A onda i kako će sledeći početi. Ipak, za sada je i ovoliko dovoljno.
PS: poslednje što sam sinoć čula pre nego što sam zaspala bili su G’n’R - Nothing lasts forever, even cold November (or March) rain. Od jutros su na repertoaru vesele osamdesete J
Нема коментара:
Постави коментар